polako tražim novi skin. ovaj je previše depresivan, a i puno je povezan s lajtom oko kojeg mi se misli sve manje i manje vrte. moja 'prijateljica' je odlučila da nema ništa loše u tome da ona izađe s njim i da mi to kaže bez pitanja da li bi mi smetalo... ta prijateljica je trenurno stavljena na ignore, mada idemo za par dana svi skupa na more. nadam se da neće biti previše neugodnih situacija. drago mi je samo što je sad pokazala svoje pravo lice. a ovo je samo kap, povelika kap, koja je prelila čašu. njeno ponašanje i egocentrizam je svakako postajao nepodnošljiv u zadnje vrijeme. dosta mi je takvih ljudi oko mene.

trenser je trnutno na takmičenju u hrvatskoj. bili smo skupa na zosteru, skakutali i plesali. ne znam da li je on razlog, ali zaista nisam bila ljubomorna kad sam čula da lajt i 'prijateljica' izlaze. možda sam lajta napokon počela sagledavati u pravom svjetlu, bez idealizma koji sam osjećala od trenutka kad sam ga upoznala.

pjevač zostera, mario, je predivan i prelud. kad nisam skakutala, koristila sam svaki trenutak da gledam u njega.

sff je završio. malo mi nedostaju ljudi s kojima sam provodila cijele dane, ali valjda ćemo se vidjeti i sresti uskoro. nije da sam stekla drugove s kojima ću izlaziti na kafe, ali sam stvarno upoznala divnih ljudi, simpatičnih, zanimljivih i neobičnih. sestra od jaranice s faksa preko koje sam i upala u volontere mi je strašno prirasla za srce i sad mi malo nedostaje. njen bivši momak je prelud na koncertima. cura dečka kojeg znam još otkad sam bila mala je prelijepa, simpatična i smiješna. i još puno puno zanimljivih ljudi sam promatrala iz prikrajka, analizirajući kako njihovo ponašanje, tako njihov izgled. sve u pozitivnom smislu naravno. možda je samo par osoba bilo strašno iritantno, ali to je sve zasjenjeno ostalima...

i basheskia je noć koja je počela da mijenja sve. išao je trenser s nama i toliko mi se svidio, toliko se trudio oko mene, toliko mi se svidjelo kako se snašao među mojim pirjateljicama, da sam popustila i pustila ga da me poljubi. očekivala sam paniku, strah, ali ništa od toga se nije desilo. desilo se baš suprotno. sutradan sam jedva čekala da se javi i da se malo vidimo. isto tako i jučer. pao je na downhill trci, udario se, nije ušao u finale i bilo mu je pravo žao, a i meni. i cijelu noć sam mislila na njega. dobro, ne baš cijelu...

jer... išli smo na koncert prljavog kazališta. prijateljica koja se sviđa lajtu (a on je najavio da će je naći na kocertu. nije uspio. mislim da nije ni bio.), volonteri sff-a i ja. bili smo sa dva preluda dečka, jedan je malo luđi i strašno mi se svidjelo biti s njima na koncertu. od prve pjesme (koju nisam znala) sam počela tako da skačem. jednostavno sam poludjela. toliko sam poželjela dobar rock koncert da sam sve kočnice otpustila i ludjela. nisam znala da sam sposobna za to. nevjerovatan osjećaj. tek sinoć shvatih koliko volim prljavce, kako imaju divne pesme. balade su strpali u remix, u jednu malo dužu pjesmu. i oplakala sam to. prvi put sam plakala na koncertu, al baš plakala. sjetivši se bivšeg. sjetivši se i onih lijepih dana srednje i osnovne kad su prljavci bili stalno na mojoj plejlisti sa tim prelijepim pjesmama.

a onda je počela 'što sad ljubav ima s tim, kad te više ne volim' i divljačko skakanje. na kraju sam bila mokra od glave do pete. hlače su mi bile mokre! ali ono je fantazija...

danas radim. sve me boli. ali je vrijedilo. idemo u utorak na zoster. dom mladih je predobro mjesto za svirku.

iako je dosadno volontirati, svaki dan me oduševi nešto novo na festivalu. jučer sam odgledala mađarski film, kasnije je režiser razgovarao s publikom i shvatila sam da sam čula za još jedan njegov film koji sam namjeravala pogledati, ali nikako nisam mogla doći do njega. a priča koja se krije iza filma koji sam jučer odgledala je predobra. radi se o filmu 'ja ti nisam prijatelj' i ideji da se snimi film bez ikakvog budžeta. našli su glumce među običnim ljudima, slušali njihove životne priče i u dogovoru s njima snimali scenu za scenom, smišljajući nastavak priče.

danas je na festivalskom trgu bio razgovor sa glumcima filma pedra almodovara 'slomljeni zagrljaji' koji također želim da gledam. gostovala su dva glavna glumca, penelope nije došla u sarajevo :D. ipak, bilo je divno slušati o nečemu i nekome koga znam. jedva čekam da odgledam film.

večeras idem na basheskiu. nažalost, ne iskorištavam akreditaciju, heh.

bježim i dalje od interneta i nekih ljudi. od lajta i prijateljice. ali sam zato učinila nešto pomalo nepromišljeno, ali sam osjećala jako, jako da to trebam uraditi. pogotovo nakon što sam pogledala 'sjaj u travi' i pročitala ovu pjesmu. svaki stih je baš kao da sam ja pisala, kao da je nama pisan. osim onoga da će ljubiti žene tražeći mene u njima. nisam njemu što je on meni. dakle, dodala sam bivšeg na msn. sada skupljam hrabrost da mu se javim. smišljam na koji način da mu se javim. ali ne želim puno razmišljam kako dalje, šta će dalje biti... znam da ću si zakomlikovati život. ali godinu dana sam bježala od ovoga. vrijeme je da se suočim i krenem dalje u pravom smislu te riječi.

i da. opet je u vezi sa amerikankom. što mi je drago, da ne ispadne da sam ga dodala jer sam čula da su raskinuli. a i ako bude obnavljao godinu, neće ganjati cure sa faksa, wiiiii XD.

otkrila sam soko i šačicu njenih pjesama koje su tako divne, brutalne i slatke u isto vrijeme :D.

http://www.youtube.com/watch?v=38nRFafXIn0

opet je ružna noć iza mene. sa novim komplikacijama. danas se nešto kao riješilo... ali eto... deaktiviran profil na fejsu, da malo ohladim od kompa. upravo izgasih msn, da ga ne gledam tamo... distanca. bar dok ne dođem sebi opet...

radujem se nekim drugim stvarima. volontiram na sarajevo film festivalu. to mi je ostvarenje sna. sudjelovati na taj način, biti prisutna svaki dan na red carpetu, ulaziti sa akreditacijom na partije i koncerte... koliko ću sve to uspjeti iskoristiti, vidjet ćemo. mali je problem što mi se od neki dan počeo pojavljivati osip po zglobovima, koji užasno svrbi i danas se proširio na cijelo tijelo. i stalno navraća u naletima :D. bude malo, prođe. pa se vrati... ganjat ću i nalaze ovih dana, ali ne želim da mi to stane na put ostvarenja mog sna :D.

danas sam izašla sa dečkom s partija, trenserom. danas mi se posebno svidio. priča nam baš ide. ali i on je nizak. hahah. i tako... nikad ništa savršeno kod mene... al eto, polako... obradovalo me što mi je fino bilo. poslije lajta i prijateljice, fakat mi treba nešto novo da mi skrene misli...

sanjala sam ovaj blog noćas, ja mislim. ali se ne sjećam detalja. sjećam se samo lajta i osjećaja kad sam ga zagrlila ne dopuštajući mu da se naginje na rasklimanu ogradu balkona kako bi mi dokazao da je strah od visine glup... a glup je i san. :D

po drugi put u životu osjećam se kao da glumim u nekoj petparačkoj sapunici. i po drugi put u životu, osjećam da mi je namijenjena uloga zlobne djevojke koja ne dopušta glavnim junacima serije da budu skupa.

lajtu se svidjela moja prijateljica. pričali su, ona nije obraćala previše pažnje na njega, napravio je jednu glupu stvar koju sam mu ja spomenula... i on ju je blokirao i izbrisao s msna... sinoć mi je ukratko objasnio zašto je napravio tu glupu stvar, ispričao mi koliko su slični i kako mu je to bilo neobično...

sjela sam i zamislila se. kako bi bilo da ne postojim. ona bi vjerovtano bila otvorenija prema njemu. ja ne bih bila tu da spomenem tu glupu stvar. on bi se zaljubio. a možda i ona... oboje traže nešto što naizgled ne postoji. možda bi to našli jedno u drugom...

i grize me savijest. užasno. pogotovo zbog njega. ne znam, valjda nisam ni svjesna koliko ga volim. kako ga volim, ostat će vječno pitanje... ali dođe mi da se isparim iz oba prijateljstva, samo da njih dvoje pokušaju... ubija me u pojam samo to što ovo nikad nisam osjetila za bivšeg, prvog kojeg sam voljela. nikad nisam poželjela da bude sretan. jer sam mislila da to nije zaslužio...

tješim se samo time da poznajem lajta, i da on ne bi tako lako odustao da je to stvarno bilo to. ali, opet se krug zatvara time da možda ne bi odustao da ona nije bila toliko hladna zbog mene...

da kucnem od drvo. dobro raspoloženje me još uvijek drži. slušam jedan set od ministry of sound, diže mi raspoloženje i ja po cijeli dan đuskam.

ali kako je sinoć bila lijepa noć, to je nevjerovatno. otišla sam s prijateljem na obližnje brdo. to je inače bilo mjesto gdje smo se krili od svijeta moj bivši i ja. sjeli smo na klupicu, otvorili pive, čipseve, mjesec nas je obasjavao, kao i svjetla grada... pričali smo, zezali se, smijali. puhao je neki topao vjetar. nikad to nisam doživjela, u ponoć da osjetim toplinu vjetra na sebi u sarajevu... prijatelj je pustio muziku na mobitelu, i nikako nam se nije išlo kući... prelijepo.

dođem kući u pola 2, dobro raspoložena, šaljem onom dečku sa partija poruku da se dogovorim za danas. on odgovara, opet me nasmije i ja se radujem izlasku. pa kakav god da bude, svidio mi se kao prijatelj ili kao dečko, želim da nam bude lijepo večeras. (šta smo ono rekli - ne očekivati ništa? hahha. ne gine nam loš izlazak :D.)

u svom tom dobrom raspoloženju, lajt se ne javlja... nije mi jasno zašto. možda zasićenje jer smo stalno pričali, pa i taj party... ne znam. mora mi uvijek nešto kvariti savršenstvo :D.

facebook su okupirale slike sa partija. ima čak i jedan video koji je lajt objavio, jutarnji, kad mi je najbolje bilo. a mene sve trnci prolaze kad gledam slike i video. ja bih još. puno još...

nevjerovatno! kad ja očekujem najgore, dobijem ono najbolje (i suprotno - uvijek). poslije par teških i ružnih dana, doživjela sam prelijepu noć koja je dugo trajala. išli smo na trance parti koji se održavao na izletištu blizu grada. dolazak gore je bio prava pustolovina. krenuli smo pješke, a nismo bili ni svjesni koliko je daleko. na kraju su nam stala dva lika i ljubazno se ponudila da povezu nas 5 do gore. jako lijepo. 

muzika nam je u početku bila čudna. ja sam tek odnedavno počela hodati po elektronskim partijima i ionako mi treba malo da se priviknem na ovakvu muziku, a kamoli na trance... tu negdje je bio i lajt, a moje srce je kucalo samo mrvicu brže u nekim trenutcima...

u neko doba sam upoznala jednog dečka. zezancija je bila simpatična, ispostavilo se da smo na partiju sa par zajedničkih poznanika, i ostali smo do kraja skupa. presjedili smo možda dva, tri sata. pričali. zezali se. da bi se na kraju ispostavilo da smo isti horoskopski znak, i da smo rođeni na isti dan. lajt se motao oko nas s vremena na vrijeme, sjedio s nama desetak minuta dok je cura koja je bila s nama poput djevojčice od 12 godina pričala kako smo taj dečko i ja stvoreni jedno za drugo, blabla. o bože...

dočekali smo izlazak sunca skupa. dečko i ja. a onda mi je postalo dosadno. njegova ruka na mom ramenu mi je, čini mi se, bila prebrz korak. da li zbog lajta, da li jer mi se nije puno svidio, ne znam... nagovorila sam ga da idemo plesati. i plesali smo tako do jedno deset ujutro. ispred dj-a smo na kraju plesali moja divna prijateljica koja se nije zaustavila cijelu noć, dečko rođen isti dan kao i ja, ja, lajt, i par prljavih francuskih hipika koji su bili simpatični i fino smo se svi zezali i smijali. 

lajt mi je često opisivao svoju ljubav prema muzici. možda još uvijek ne razumijem tu vrstu ljubavi, ali razumijem kako je kad ne može da prestaneš plesati. bila sam mrtva jutros. čak ni muzika nije bila bog zna šta, ali meni se činila najbolja ikad. sunce nas je grijalo, grijali smo se i plešući, i bilo je divno. a onda smo prijateljica i ja otišle kod nje, odspavale neka tri sata, odgledale dva filma, odvrnule muziku do daske i nastavile plesati kao da smo na partiju. evo i sad sjedim, svira mi neki set i ja ne mogu da prestanem da se gibam na ovoj stolici. a ne mogu opisati koliko sam umorna i koliko je taj umor lijep.

bar na dan mogu pobjeći od stvari od kojih bježim u zadnje vrijeme. a možda mi nešto da snage da se s nekima i suočim.

p.s. povremeni leptirići u stomaku su novi osjećaj od danas. ko ili šta je uzrok, ne znam. neobično i lijepo, ipak.

prošla zima...

tata i ja svaki dan idemo u posjetu mami. svaki dan prolazimo pored Njegove zgrade. podsjeća me da nije tu kad mi je najpotrebniji. podsjeća me i na to kako mi je teško. s Njim ili bez Njega. i da je tu, sve bi bilo isto. On ne bi mogao obrisati suze moje mame, niti bi mogao otjerati bolest daleko...

sadašnjost...

mama, tata i ja se vraćamo iz grada i prolazimo istim putem. nisam ravnodušna. i uvijek pomislim na Njega. ipak, nestalo je osjećaja bespomoćnosti. i tek sad shvatam koliko mi je onda bilo teško. tek, po ovoj lakoći, shvatam ondašnju težinu...

s druge strane, lakoće sam svjesna kad osjetim težinu, poput one kad sam čula da je umro milan. ili da je umrla prijateljicina mama. ne, nisu to bitni ljudi u mom životu. niti sam ja bila bitna u njihovom. ali bili su tu na par trenutaka, kapljica vremena u moru mog života, ali kapljica koja te svejedno rastuži svojom sudbinom. sudbinom koja je mogla zadesiti i moju mamu. koja može i mene jednog dana zadesiti...

lakše je što se Njega tiče. teže je što se nekih drugih ljudi tiče. od svega se najviše plašim osjećaja nemoći. gubljenja kontrole nad svojim osjećajima i nad nekim situacijama. nemougćnosti bijega.

bijega od bolesti, raka. bijega od osjećaja. bijega od gubitka. bijega od istine koja boli.

šta god da kažem, bilo bi suvišno. a opet, ne mogu ništa da ne kažem.

strašno mi je žao.

daš narcisoidnoj osobi prst, ne uzme cijelu ruku, uzme ti cijelo tijelo i misli da ima pravo da ga posjeduje. jer toliko je savšena misli ona, da nesavršenstvo treba da se osjeća počastvovanim što ga ona posjeduje, što ga je upravo ona izabrala.

šta se desi kad narcisoidnoj osobi daš cijelu ruku? uzme ti i dušu i tijelo. uzme ti sve. ponos. dostojanstvo. tjera te u očaj. a ti ne možeš da pobjegneš. ne možeš jer si zaražen, jer si i ti počeo misliti kako je to najsavršenija osoba na ovom svijetu, kako je to upravo tebi najpotrebnija osoba i kako život ne bi imao smisla bez nje. braniš je od napada ostalih, ljutiš se na njih, govori da je oni ne poznaju dobro, samo je ti poznaješ. a onda polagano shvataš kako je svijet u pravu, a ti u krivu.

glumac. djetinjast. sve mu je zajebancija. površan. da, jako, jako površan. player. promjenjiv. ne veže se za ljude.

i neka mi neko objasni zašto i kako sam se ja zaljubila u takvu osobu?! naravno, ja sve ove loše osobine mogu pobiti njegovim dobrim osobinama. ali život je jedna velika matematika. a plus i minus daju minus. minus ko kuću - što bi rekla moja nastavnica matematike iz osnovne škole.

a meni minus zaista ne treba. proživjela sam već jedan. ne treba mi još jedan. ne treba mi lažno prijateljstvo. radije ću gubiti 'prijatelja', nego ponos, suze i sve ostalo što ide uz to. a ide dosta toga.

stvarno mi ne treba ovo. stvarno...